Povijest Dubrovnika

Grad koji leži podno visokih litica brda Srđa na otvorenom plavom moru opisivali su mnogi pjesnici, putnici, moreplovci kao raj na zemlji, kao mjesto potpunog duhovnog preporoda.

Povijesni napisi tvrde da je grad nastao u 7. stoljeću pohodom Slavena i Avara na ovo područje, i propašću tada važnog grada Epidauruma (današnjeg grada Cavtata). Novi narodi tada nastanjuju tlo nekadašnjeg Epidauruma i Ragusiuma (današnjeg grada Dubrovnika) te djeluju kao zasebne vlasti. Individualnim razvijanjem, u 12. stoljeću uspostavljaju dobre odnose te nasipavaju morski prostor koji ih je do tada dijelio. Danas je taj tjesnac zapravo glavna dubrovačka ulica, Stradun.

Grad počinje urbanistički razvoj, grade se zidine, kule i tvrđave sve do 14. stoljeća kada se osniva glasovita Dubrovačka Republika. Kroz stoljeća je postala jedna od važnijih i moćnijih pomorskih sila sa jakom trgovačkom flotom, važnim konzularnim predstavništvima i mornaricama te postala samoupravna Republika. Unutar zidina grad je živio, gradio i stvarao punim plućima stječući tako mnoštvo prijatelja, ali s druge strane i neprijatelja, jakih vojski i pomorskih sila, kojima je hrabro odoljevao i zasluženo sticao status nepobjedivoga grada.

Nije se u Dubrovniku samo ratovalo – pisalo se, glumilo, slikalo, pjevalo... Brojne su kulturne epohe utkale dijelić svoje prepoznatljivosti u uovaj grad, spomenimo samo razdoblje renesanse koje je Dubrovniku donjelo procvat i buđenje umjetnosti, glazbe, kulture te rodilo neke zaista izrazite osobenjake koji su obilježili hrvatsku književnost i jezik.

Grad Dubrovnik svoju je slobodu i nezavisnost uživao sve do 19. stoljeća kada ga Napoleonova vojska osvaja i pripaja ostatku Dalmacije.